Uz sjeverne obronke Bilogore, uz močvaru okruženu pješčanim dinama, smjestio se Đurđevac. U gradu i osam prigradskih naselja: Budrovcu, Čepelovcu, Grkinama, Mičetincu, Sirovoj Kataleni, Severovcima, Suhoj Kataleni i Svetoj Ani živi 8.290 stanovnika.

Usred močvare okružene nanosima pijeska, kao prirodnom obranom od neprijatelja, Đurđevčani su utvrdili svoj grad. Đurđevac se prvi put spominje 1267. godine u ispravi kralja Bele IV. Đurđevački kaštel dao je izgraditi pečujski biskup Sigismund Ernušt u drugoj polovici 15. stoljeća kao obranu od najezde Turaka i sukobljenih plemenitaša. Najpoznatija uloga Starog grada je ona iz 16. stoljeća. Naime, nakon pada Virovitice, Ulama-paša u velikom jurišu napada Đurđevački kaštel, 8. kolovoza 1552. godine. Nakon brze i krvave opsade paša se povlači, kako bi kod Gradiške, iz zasjede, napao Petra Erdödya i kneza Jurja Frankapana Slunjskog. Brzina povlačenja turske vojske stvorila je legendu o hrabrosti i lukavstvu Đurđevčana koja se i danas prenosi s naraštaja na naraštaj i to otprilike ovako....

„Moćni Ulama-beg, nakon harača po sjevernoj Hrvatskoj, naišao je na odlučne đurđevačku utvrdu i žitelje odlučne da obrane svoj zavičaj. Osmanlije su dugo opsjedali utvrdu čekajući da ponestane hrane, a iscrpljeni branitelji su, ne vidjevši drugu mogućnost, poslušali savjet starice i iz topa ispalili zadnjega piceka kojeg su imali. Misleći kako kaštel obiluje hranom i kako se neće uskoro predati, obeshrabreni Turci odustaju od opsade. Prije odlaska, silni Ulama-beg baca kletvu na Đurđevčane:

„A vi tamo, pernati junaci, što picekima bojeve bijete, ime Picoka dovijeka nosili! Picokima vas djeca zvala, a unuci vaši ostat će Picoki!"

Poznata je još jedna zgoda iz povijesti utvrde, a glavni junak je Nikola Šubić Zrinski koji je kod đurđevačke utvrde trebao „koplja lomiti" s bosanskim sandžak begom Sofi Mehmed-pašom. ». Pred Đurđevcem su se skupljali kapetani iz Ugarske i Hrvatske sa svojim postrojbama, no, na rečeni dan nije bilo vidjeti ni Mehmed-paše ni drugih Turaka.

Značaj utvrde s vremenom opada, ali za vrijeme Vojne krajine u Đurđevcu je bilo sjedište pukovnije koja se nazvala Đuroki. Prvi zapovjednik regimente Đuroka (Đurđevačke pukovnije) 1746. postao je barun Nikola Lengyel, a posljednji je 1869. postao Ivan Vasilio.

Utvrda u prijelazu iz 19. u 20. stoljeće služi kao Djevojačka škola koju vode Sestre Milosrdnice, a u dvorištu se nalazila predionica u kojoj su se iz svilčevih čahura vadile svilene niti. Danas Stari grad služi kao turistička znamenitost u kojoj je smještena Galerija s Donacijom Ivana Lackovića Croate te još dva izložbena salona u kojima se postavi redovito mijenjaju.

Središtem Đurđevca dominira Crkva sv. Jurja, sagrađena 1928. godine. Od stare crkve sačuvan je samo toranj koji je obnovljen i još uvijek ponosno stoji uz „novu" crkvu. Unutrašnjost crkve krije brojne umjetnine, od slika, mozaika, skulptura do lustera i orgulja.

U neobičnom krajoliku možete uživati ukoliko posjetite „Đurđevačke pijeske" („Hrvatska Sahara"). Pijesci su posebni geografsko – botanički rezervat na kojem susrećemo brojne primjerke pješčarske vegetacije, jedinstvenu floru i faunu, sa sačuvanim endemskim vrstama i vidljivim pješčanim dinama.

S običajima i predmetima iz bliže i dalje povijesti Podravine možete se upoznati u Etnografskoj zbirci Slavka Čambe gdje ćete se vratiti u prošlost i upoznati se sa svakodnevicom naših starih, vidjeti predmete koje su koristili da bi si olakšali život, ali i uljepšali duge zimske noć. Ili, posjetom Etnografskoj zbirci Ljubice Cestar gdje kroz radionice možete naučiti tkati ili izrađivati ukrase na tradicionalna način.

Gospodarstvo Đurđevca temelji se na poljoprivredi i prehrambenoj industriji, a značajan udio zauzima šumarstvo i eksploatacija pijeska i šljunka. Registrirane su dvije poduzetničke one: Poduzetnička zona „A" i „B", koje se nalaze uz oblizanicu.

SVETA ANA

U zelenilu bilogorskih obronaka i miru šumaraka, daleko od zvonjave mobitela i svakodnevnog stresa, otvorena srca i domova, čekaju vas srdačni i vrijedni stanovnici najmanjeg đurđevačkog prigradskog naselja, Svete Ane. Ovo malo mjesto djevičanske prirodne ljepote, presječeno potokom Svetojančanom i povezano s 21 mostićem, osvaja već na prvi pogled.

Stare kućice u cvijeću i svetojanski mir vratit će vas u vremena koja se mogu izvorno doživjeti još na malo mjesta. Izletničko–poučnom stazom možete potražiti malo duhovna mira kraj kapelice sv. Antuna, probuditi svoj istraživački avanturizam i duh uz gradinu Tybonyncz, ostatke kaštela nekadašnjeg mjesta, grada Sušice, koje bi, tko zna, možda moglo biti i nekadašnje mjesto staroga Đurđevca ili se jednostavno popeti na vidikovac i imati Podravinu na dlanu. Niste li pak za duge šetnje, mir možete naći u okrilju Sv.Ane, crkvice, izgrađene na temeljima stare kapele iz 1710.godine, ili uz šum vode koja se slijeva vodeničnim kolom, na lijepo uređenom prostoru oko svetojanske vodenice promatrajući žabice i ribice u igri.

Kukuruzno brašno netom izmljeto na vodeničnom kamenu i voda s obližnjeg izvora, kojem Svetojančani pripisuju okrepljujuća, pa čak i afrodizijačka svojstva, iznjedrili su „zlevanku". Domaća je to i starinska poslastica, od koje su Svetojanačani „izmijesili" turističku manifestaciju „Dani zlevanke" u srpnju, a kojom se, kao originalnim i prepoznatljivim turističkim proizvodom, predstavljaju na svim manifestacijama i kojeg od srca nude u svim prilikama.

Kad se brežuljci oko Sv. Ane zabijele i prekriju snijegom, mala Sv. Ana postaje veliko podravsko skijalište i sanjkalište za rekreativce i djecu. I dok odzvanja smijeh djece i zvonca saonica, mala Sv. Ana ne gubi svoj mir. Stoga je, u današnje vrijeme brzine, buke i stresa, teško odoljeti pozivu Svetojančana da se u miru i ljepoti prirode, čovjek sretne sam sa sobom i svoj spokoj podijeli s najdražima.

ČEPELOVAC - BARNAGOR

Južno od Đurđevca, na sjevernoj padini Bilogore, uz potok Barna nalazi se selo Čepelovac s ladanjskim stambenim objektom obitelji Trezić. Dvorac je građen između 1862. i 1867. godine. Smješten na omanjem brežuljku okružen je engleskim parkom, voćnjakom, livadama i šumom. Objekt ima šest prozorskih osi i osam stambenih prostorija sa gospodarskim zgradama pridruženim u nizu, što je karakteristika tradicijske arhitekture Podravine.

Posebna vrijednost objekta je orginalni stilski namještaj, uglavnom altdeutcsh iz razdoblja gradnje objekta, biedermeier kamini i bogata knjižnica s preko tri tisuće knjiga, uglavnom na stranim jezicima (njem., tal., franc., engl.). Raritet predstavlja koncertni glasovir marke Czapka &Sohn (Wien) iz 1880. godine. Na imanju Barnagor uvijek je živo i nešto se događa. Od izložbi i promocija umjetničkih fotografija, foto safarija, preko radionica keramike, promocija knjiga i etno glazbe, pa sve do mogućnosti organiziranja seminarskog i ekološkog turizma.

Zanimljivost:

Vrapčji porez – Sredinom 1752. godine uveden je vrapčji porez. Naime, vrapci su se toliko namnožili da je ljetina došla u pitanje. Stoga je po naredbi komande, svaka krajiška kuća morala donijeti svojoj komandi određeni broj vrapčjih glava.
Krvavi peski – Prije prvih radova na smirivanju, pijesak je bio potpuno pokretan. Seljacima je nanosio veliku štetu zatrpavajući njive, vinograde, vrtove i prodirući u svaki kutak njihovih kuća. Uslijed neprestanog kretanja pijeska, ni putovi nisu bili stalni, već su se mijenjali s promjenom reljefa. Zbog borbe koju su svakodnevno vodili s nanosima pijeska, ali i jer se pijesak urezivao u kožu, prozvani su krvavim peskima.

POZNATE OSOBE-
1. Mladen Markač - general

Općina Drnje se nalazi na sjeveru Koprivničko-križevačke županije, a sastoji se od naselja Botovo, Drnje i Torčec. Općina Drnje broji 1.865 stanovnika i prostire se na 29,65 km2. Na području umjetnosti najznačajniji je kompleks arheoloških nalazišta u blizini Torčeca sa zemljanom gradinom iz 14. stoljeća. Sakralna arhitektura je predstavljena lijepim kompleksom župnog dvora i župne crkve u Drnju iz prve polovice 19. stoljeća, te u Torčecu kapelom iz prve polovice 19. stoljeća. Od većih objekata u Drnju sačuvani su još solana iz 1789, danas zgrada koju koristi nogometni klub, te vojnokrajiška zgrada iz 1790.-ih, danas društveni dom, a u Torčecu mlin s početka 20. stoljeća. Još postoje lijepi primjeri ruralne arhitekture, a posebno je zanimljiv kompleks hambara za kukuruz u Torčecu, čija prostorna organizacija je specifikum unutar ovog dijela Panonije. Što se tiče gospodarstva, naselja općine Drnje su stara poljoprivredna naselja s dugom stočarsko-ratarskom tradicijom. Dugo vremena je osnovna privredna grana bila poljoprivreda. Dominantnu poljoprivrednu proizvodnu kulturu čini kukuruz, a područje općine Drnje raspolaže i s kvalitetnim stočnim fondom. Također je prisutna i tradicija rudarstva s eksploatacijom kvalitetnog šljunka „Butovac" na jezeru Šoderica isto kao i industrijska proizvodnja betonskih elemenata u Torčecu. Budućnost je u malom poduzetništvu i turizmu, a dodatne poticaje pruža buduća izgradnja brze ceste i cestovnog graničnog prijelaza s Republikom Mađarskom kod Šoderice. Načelnik općine Slavko Loth.

Općina Đelekovec smjestila se na krajnjem sjeveru područja LAG-a „PODRAVINA, uz rijeku Dravu i njezine meandre koji čine prirodnu granicu s Republikom Mađarskom. Općina obuhvaća naselja Đelekovec i Imbriovec, a prostire se na 25,29 km2 te broji 1.527 stanovnika.

Prostor današnjeg Đelekovca imao je tragove naseljenosti od prapovijesti, ali je teško zaključiti da se na ovom prostoru nalazilo neko značajnije naselje. U kasnoj antici i ranom srednjovjekovlju dolazi do velikih promjena u slici naseljenosti jer nestaje najveći dio starosjedilačkog stanovništva, a doseljava se novo, od kojih se stalno nastanjuju Hrvati i ostale slavenske skupine. Oni krajem ranog srednjovjekovlja najvjerojatnije formiraju čitav niz seoskih naselja u okolici o čemu svjedoče rijetki pisani i materijalni izvori te poneki toponim. Današnjim stanovnicima je najvjerojatnije slabo poznato da se u imenima Imbriovca i Đelekovca krije srednjovjekovna baština. Do sada su postojala razna nagađanja o imenu Đelekovca – od toga da dolazi od mađarske riječi «gyilkos» , do postojanja navodne crkve Sv. Duha (mađarski Szent Lélek) i davanja imena mjesta prema njoj (od Lelekovec do Đelekovec. Iako su vrlo maštovita, ova domišljanja o nastanku imena Đelekovca ne čine se pouzdanima.

Istražujući prve vlasnike posjeda Đelekovca utvrđujemo da je posjed Đelekovec prvobitno bio samostalan, a tek se kasnije uključio u sastav vlastelinstva Rasinje.

I Mihovil Pavlek Miškina je zabilježio svoja razmišljanja o starom Đelekovcu: «Tako npr. na jednom brežuljku zvanom Batjan, za koji neki kažu da je dobio ime zato što se na njem utaborio Batuhan, dugi vele da je to riječ ilirskog korjena, nastala od riječi bat, što znači brežuljak – uzdignuta zemlja, a narod priča da je tu propala crkva. Jedno polje nosi naziv Cirkvišče i u spomenici župe spominje se da je tu postojala crkva. Na drugoj strani sela zove se jedna uvalina Gradun a priča hoće da je tu bila ckrva. Koliko u tome ima istine, ne znam... Na istim poljima, u neposrednoj blizini crkve, postoje jame i bare i kojekakvi kutovi koje narod poznaje kao sjedišta zlih duhova ili mjesta za sastanak vila...»

Srednjovjekovni posjed Đelekovec se prvi puta spominje u jednom dokumentu iz 1332. Godine u kojem Čazmanski kaptol svjedoči da je Stjepan sin Opojev, iz obitelji Gút-Keled čekao svoje protivnike u jednoj parnici koju je imao sa sinovima Osla, velikog župana Županije Veszprém. Tada je spomenut posjed «Gelekouch» koji se nekada zvao «Gardun. Istovremeno se na ovom prostoru spominje član obitelji Gy(e)leti. Najvjerojatnijim se čini da je od ove obitelji došao naziv Đelekovec. Spomenuti dokumenat iz 1332. je važan i zbog toga što se iz njega jasno vidi da je stariji naziv posjeda, a vjerojatno i sela Đelekovec bio Gardun. U drugoj polovici 13. stoljeća postoji plemić Gardun i moguće je da je prvi naziv za selo došao od njega.

U ispravi iz 1332. ne spominje se selo nego samo posjed Đelekovec. Prvi spomen sela Đelekovca je u ispravi pisanoj u Budimu 18. lipnja 1348. godine. Tada se spominje istoimeni posjed koji se nalazio u Križevačkoj županiji. Isprava govori o tome da je kralj Ludovik Anžuvinac objavio kako se pred njim očitovao o mirazu dobivenom od udovice Nikole Gyeleta njezin suprug Ivan Lovrin od Kaniže.

Kapela Blažene Djevice Marije u Đelekovcu se spominje 1333. Već iduće 1334. godine, Đelekovec je sigurno sjedište župe, a to je bio i 1501. godine, kada je župnik bio Stjepan. Đelekovečka župa je prestala funkcionirati u vrijeme ratova s Osmanlijama najvjerojatnije još u prvoj polovici 16. stoljeća.

Srednjovjekovni posjed Emrihovec odgovara današnjem selu Imbriovec. Sam naziv Emrihovec je jedna od varijanti naziva Imbriovec, poput naziva Jembrovec koji je kod naroda u govornoj funkciji. Objašnjenje njegovog naziva je jasno. On dolazi od sv. Emerika, narodski zvanog Imbro.

Približan broj stanovnika srednjovjekovnog Đelekovca je nemoguće pouzdano utvrditi. Kako je Đelekovec od 14. stoljeća središte župe, vjerojatno je u njen sastav spadalo više manjih sela. Tu treba uzeti u obzir zakon prema kojoj je još ugarski kralj Stjepan I. Sveti odredio da se župe osnivaju za deset sela. Đelekovec je sigurno bio centralno naselje i nije spadao u red najmanjih, ali ni najvećih sela u Podravini.

Za obnovu naseljenosti i sigurnost stanovništva bila je važna izgradnja utvrde. Đelekovečka utvrda je 1577. godine imala 50 haramija ili hrvatskih vojnika. Uz vojnike je najvjerojatnije bilo i ostataka civilnog starosjedilačkog stanovništva.

Zanimljivo je spomenuti da je na prostoru današnjeg Đelekovca prisutan neprestani kontinuitet naseljenosti od ranog srednjeg vijeka do današnjih dana.

Ovo naselje od sredine 16. stoljeća ima zapravo dvostruku funkciju - obrambenu i gospodarsku. Uz naselje je izgrađena vojna utvrda koja je trebala biti sastavni dio vojnokrajiške protuosmanske obrane, ali i imati dodatnu obrambenu zadaću pružanja zaštite lokalnom stanovništvu kako bi što nesmetanije moglo obrađivati zemlju i svojim proizvodima ne samo prehranjivati vojnu posadu nego i plasirati viškove na zapadnija tržišta.

Demografskim rastom ovog dijela Podravine dolazi do napućivanja Đelekovca prirodnim prirastom, ali i doseljavanjem. Zanimljivo je da se u kontinuitetu sačuvala jezgra stanovništva koja svoje korijene vuće iz srednjeg vijeka. Oni su sačuvali stari jezik koji se u osnovi sačuvao u današnjem đelekovečkom govoru. Rastom broja stanovnika Đelekovca tijekom 17. i 18. stoljeća stvoreni su preduvijeti za obnovu župe koja je utemeljena u vrijeme procesa osnivanja novih župa u vrijeme zagrebačkog biskupa Maksimilijana Vrhovca. Đelekovečka župa je osnovana dekretom 1789. godine, a odmah se prišlo gradnji župne crkve koje je u funkciji i danas.

U drugoj polovici 19. stoljeća dolazi do stvaranja sasvim novih uvjeta za život ovdašnjih stanovika, a sve više su prodirale inovacije u poljoprivrednu proizvodnju - uvođenje novih pasmina stoke te novih kultura u ratarstvu. Postfeudalni odnosi su doveli do raspada starih zadruga i stvaranja obitelji koje su gotovo identične današnjima, a taj je proces doveo do raslojavanja, usitnjavanja posjeda, krčenja šumskih površina i šikara, svojevrsnog graditeljskog poleta jer je novim obiteljima trebao krov nad glavom itd.
U politički život Đelekovčani masovno ulaze 1905. godine kada se ovdje osniva Hrvatska pučka seljačka stranka koju je osobno osnovao Stjepan Radić, a Đelekovčani su ga 1908. godine kao izbornici ludbreškog kotara, među ostalima izabrali u Hrvatski sabor.

Glavna gospodarska djelatnost je poljoprivreda, a prisutno je i malo poduzetništvo koje se sve više razvija. Od spomenika i znamenitosti može se istaknuti starohrvatsko groblje, župne crkve u Đelekovcu i Imbriovcu te jezero Jegeniš. Upravo jezera te blizina rijeke Drave čine područje Općine Đelekovec rajem za ribiče, budući da ove vode obiluju raznim ribljim vrstama poput štuke, soma, šarana, amura i dr.
Što se tiče kulture, najveći doprinos daje Kulturno-umjetničko društvo „Seljačka sloga" Đelekovec, dok je važan dio i knjižnica Mihovila Pavleka Miškine u Đelekovcu. Dan Općine Đelekovec se obilježava 15. kolovoza, na blagdan Velike Gospe.

Poznate osobe:
• Pajo Kanižaj
• Mihovil Pavlek Miškina
• Mara Matočec
• Mirko Virius

Ferdinandovac je pitomo podravsko selo na sjeveroistoku županije, okruženo uređenim, rodnim i bogatim poljima i gustim hrastovim šumama s jedne, te živopisnim vrbacima i rijekom Dravom s druge strane. Od podravske magistrale do Ferdinandovca stiže se preko Đurđevca, Kalinovca i Kloštra Podravskog. Dolazeći bilo kojim smjerom prolazi se kroz gotovo rajske pejzaže koji nas vraćaju u dane djetinjstva ili asociraju na prekrasne krajolike na staklima podravskih izvornih umjetnika. Dolaskom pak u središte Ferdinandovca, stranac ima osjećaj da je u malom gradu. Naime, selo je građeno po urbanističkom planu i datira od 1844. kada su vlasti vojne krajine po nalogu bečkog cara Ferdinanda V započele gradnju Ferdinandovca sa pravilnim ulicama i trgovima, pa Ferdinandovac podsjeća na grad Bjelovar.

Ferdinandovac je selo sa oko 2100 stanovnika koji se pretežito bave poljoprivredom, sa razvijenom komunalnom infrastrukturom. Današnja općina Ferdinandovac se rasprostire na površini od 5200 hektara. Na njima se nalaze Bogom dani lokaliteti na rijeci Dravi i njenim rukavcima koji su užitak za promatrača i sportskog ribolovca, te lovišta bogata visokom i niskom divljači. Uz lov i robolov gosti mogu uživati u gastronomskoj ponudi, prebogatoj domaćim jelima podravske kuhinje, od prirodnih zdravih sastojaka pripremljenih na tradicionalni način. Gosti željnih kulturnih sadržaja posjetiti će zavičajnu galeriju slikara Ivana Lackovića i kuparice Ljubice Matulec. Ona se nalazi u naselju Batinske, 3 km udaljenosti od središta Ferdinandovca, na cesti Ferdinandovac - Kloštar Podravski. Također, u samom mjestu postoji spomenik kulture, neobarokna crkva Sv. Ferdinandu.

Uz sve prirodne, kulturne, športske i gastronomske sadržaje, Ferdinandovac nudi iskreno gostoljublje i široku podravsku dušu našeg vrijednog i poštenog čovjeka.

Općina Gola smjestila se između lijeve obale rijeke Drave i granice sa susjednom Republikom Mađarskom. Sam naziv Gola dolazi iz mađarskog jezika i znači roda. Naime, općina je poznata po velikom broju roda koje se gnijezde u njoj. Uz selo Gola koje je centar i središte, općinu čine još četiri sela, a to su: Gotalovo, Novačka, Otočka i Ždala. Prostire se na površini od 76,33 km2 te broji 2.416 stanovnika.

Plansko naseljavanje Prekodravlja se odvijalo od 1822. godine, a posjedi su bili sastavni dio župe Drnje. Godine 1827. poslije mnogih zahtjeva stanovnika Gole, i jer je to tražilo duhovno dobro, odvojena je filijala Gola od župe Drnje, te je osnovana župa u Goli pod zaštitom Sv. Triju Kraljeva koji i danas štite ovu Općinu. Iako su kroz godine ovo područje poharale razne prirodne nepogode kao što je bilo izlijevanje Drave 1851. godine, pošasti kao kolera u Gotalovu 1855. godine koja je pomorila mnogo ljudi, te ratna stradavanje, crkve su sa svojim vjernicima preživjele do danas. Štoviše, sređivale su se i osuvremenjivale da bi do danas izrasle u prelijepe suvremene sakralne objekte dostojne službe Božje.

Općina Gola danas svojim posjetiteljima nudi uživanje u miru i tišini očuvanih prirodnih krajolika, koji pružaju mogućnost bavljenja sportom, rekreacijom te lovom i ribolovom u nezagađenim vodama jezera i rijeke Drave.
Hrastove šume Repaša, priroda uz rijeku Dravu, rezervati prirode Ješkovo i Čambina, obradiva polja bez industrijskog zagađenja samo su dio onoga što čini ovu regiju toliko različitom. Prekodravlje je bogato visokom i niskom divljači, pa lovačko društvo "Zec" može ponuditi posjete lovištima. Također mnogi ljubitelji ribolova zalaze na obale rijeke Drave i njezinih brojnih rukavaca uživajući i u ljepoti dravskog krajolika.

Centar Prekodravlja, selo Gola, poznato je poznavateljima naivne umjetnosti. U galerijskom prostoru Stare škole u Goli možete vidjeti djela dvadesetak likovnih stvaratelja ovog kraja. Najpoznatiji među njima su Ivan Večenaj, Stjepan Večenaj, Mladen Večenaj, Martin Mehkek, Biserka Zlatar Milinković i dr.. Djela Ivana Večenaja krase privatnu galeriju Večenaj. Udruga Motacilla Alba smještena u prekrasnom krajoliku jezera Ješkovo drage volje će Vas ugostit, te Vam pokazat skulpture u Eko vrtu Podravaca i rijeke Drave.

Najznačajniji prirodni resurs Općine Gola je poljoprivreda. Ova općina je poljoprivredni kraj s intenzivnom poljoprivrednom proizvodnjom. Poljoprivreda je djelatnost iz koje je 88% domaćinstva ostvaruje pretežne ili djelomične prihode, samo 12% kućanstva nema zemlju. Gotovo svi poljoprivrednici proizvođači na ovom području uzgajaju osnovne žitarice: pšenicu, ječam, kukuruz i sl. Nešto manje bave se uzgojem povrća. Primarna proizvodnja u ratarstvu ili stočarstvu ujedno je i vlastita sirovina. Stočarstvo i stočarska proizvodnja je u Općini Gola uz agrarnu strukturu najvažnija poljodjelska grana. U stočarstvu Općine Gola prioritetnu ulogu ima govedarstvo i proizvodnja mlijeka i mesa, te iza toga svinjogojstvo. pćina Gola kao drugi najznačajniji prirodni resurs posjeduje velika područja bogata šumom. Ovo je područje bogato šumom oduvijek imalo vrlo značajnu gospodarsku vrijednost, te vrlo dugu i uspješnu tradiciju.

ZANIMLJIVOST – Guiness u Goli

Nedaleko Gole, kod jezera Ješkovo, na imanju našeg poznatog kipara, gospodina Dragutina Ciglara-Laoa može se vidjeti skulptura štuke. Štuka je izrađena od hrastova drveta na jednoj likovnoj, slikarsko-kiparskoj koloniji i ušla je u Guinessovu knjigu rekorda kao najveća drvena skulptura na svijetu. Do sada najveća skulptura bila je dugačka 9,36 metara, dok je naša štuka s Ješkova uspjela narasti do čak 10,52 metra!